Nemiri oko nas i u nama

Središnja tema ovogodišnjeg ­Sa(n)jma knjige u Istri bili su nemiri, ne samo oni kojima svakodnevno svjedočimo u svijetu oko sebe i koji nas, kako napisaše i organizatori festivala, u koncentričnim krugovima sve više preplavljuju. Riječ je i o nemirima u nama, o našim intimnim nesigurnostima i nelagodama u kojima se zrcale i koje u dobroj mjeri određuju upravo ti izvanjski nemiri. Svakako, i o kreativnim nemirima koji su za umjetnike važan, a nerijetko i presudan stvaralački impuls, onaj koji ih usmjerava da izraz i izlaz pronađu u oblikovanju proznog teksta, slike, filmskog djela, zvučnog zapisa ili plesnog pokreta. Kako rekoše u Domu hrvatskih branitelja u Puli, koji se i ove godine pokazao kao sjajna festivalska pozornica, odnosno kao niz manjih pozornica koje se u konačnici stapaju u jednu kompaktnu cjelinu, nemir je ključan za svaki kreativni čin, jer je bez njega nezamisliv bilo kakav napredak, na osobnoj razini podjednako kao i na onoj široj, društvenoj.

Otvaranje manifestacije 31. Sa(n)jam knjige u Istri; okrugli stol Nemiri današnjice: Leonida Kovač, Korado Korlević, Ljiljana Filipović i Aljoša Pužar / Snimila Petra Tadić

A na svim razinama nemir podrazumijeva napetost i tjeskobu koje mogu dovesti do pozitivnih i afirmativnih rezultata, ali i do turbulentnih zbivanja i destrukcije. U svijetu oko sebe doslovce istovremeno svjedočimo svemu tome, jer dok na svim meridijanima i paralelama sve više buja agresivnost uz zvuk ratnih trublji, danomice nas iznenađuju i oduševljavaju tehnološka i znanstvena dostignuća, ali i sjajna umjetnička ostvarenja. Ona u kakofoniji današnjih medija i sveprisutnog egoizma znaju proći ispod radara, jer mediji i društvena srednja struja sve manje mare za kulturu i umjetnost, držeći ih neklikabilnima, nekurentnima, nesamoodrživima i kakvima sve ne. Upravo zbog toga važnost manifestacija kakva je Sa(n)jam knjige u Istri, svečanost ponajprije pisane i izgovorene riječi, ali i filma, stripa i multimedije, posebno dolazi do izražaja. I kao mjesto susreta različitih kultura i tradicija, kao mjesto njihova dijaloga, razumijevanja i suživota u bogatstvu raznolikosti i međusobnih
utjecaja.

Dacia Maraini i Damir Karakaš;

Gabrijela Rukelj Kraškovič i Hiroko Oyamada / Snimio Manuel Angelini / Snimila Petra Tadić

Zanimljivi i intrigantni gosti

I ovogodišnji Sa(n)jam obilovao je izuzetno zanimljivim i intrigantnim gostima, odnosno primjerenije rečeno sugovornicima iz svih krajeva svijeta koji su na sve festivalske pozornice privukli vrlo mnogo ljubitelja lijepe pisane i izgovorene riječi. Ako se napiše da se na Doručku s autor/ic/om u Kavani Mozart svakog prijepodneva tražio stolac više, ili da je Crveni salon u pravilu bio pretijesan za sve zainteresirane posjetitelje promocija i tribina, kao i da je Baka Librić svake večeri velikom broju djece pripovijedala Priče za laku noć, to sve promatraču sa strane može zvučati kao puka prigodna fraza. Ali za goste i posjetitelje, kao i za organizatore predvođene agilnom direktoricom Sa(n)jma Magdalenom Vodopijom, čim bi se uspeli uz nekoliko stuba na ulazu u DHB, otvarao bi se iznimno bogat i šaren svijet prema kojem nisu mogli ostati ravnodušni i koji ih je pozivao da mu se prepuste i urone u festivalsku čaroliju.

Izložba Mauricija Ferlina Sajam na oko / Snimio Manuel Angelini

Brojna publika na programu Doručak s autorom / Snimila Petra Tadić

Zasigurno najzvučnije ime među gostima, ono koje je i u Crveni salon i u Kavanu Mozart privuklo najviše slušatelja, bilo je ono ugledne talijanske književnice Dacie Maraini. Nekadašnja životna partnerica Alberta Moravije i prijateljica Piera Paola Pasolinija, koja je 13. studenoga proslavila 89. rođendan, na festivalu je predstavila hrvatsko izdanje svoje knjige Dragi Pier Paolo. U njemu u formi fiktivnog epistolarnog djela, kroz pisma koja je pisala pokojnom velikom i kontroverznom pjesniku, filmašu i umjetniku, iskreno, neposredno i vrlo emotivno objašnjava svoj odnos s njim, istodobno čitateljima pokušavajući približiti osobnost umjetnika koji je, kako kaže, bio prilično šutljiv, ali je ta šutnja posjedovala posebnu snagu i intenzitet. Prema onome što je napisala u knjizi i kazala na Sa(n)jmu, Dacia Maraini od prvog je dana bila fascinirana Pasolinijem, a ta fasciniranost traje i danas. Unatoč svim proturječnostima i kontroverzama koje su pratile autora antologijskih filmova Mamma Roma, Teorema i Salò, ili 120 dana Sodome, provokativnog pjesnika, kazališnog redatelja i putopisca koji je, kako kaže Dacia Maraini, uvijek tragao za čistim, neiskvarenim i autentičnim ljudima, zajedno s njom pronalazeći ih u tada nedovoljno poznatim i istraženim dijelovima svijeta kakva je Crna, odnosno subsaharska Afrika. Dacia Maraini mudra je i racionalna žena koja se čitavog života opsesivno bavi temama antifašizma i feminizma, te koja kaže da u svojim djelima nikad ne nudi odgovore, nego samo pitanja koja postavlja i samoj sebi i čitateljima, sa željom da zajednički krenu u potragu za odgovorima. Njezin karakter i životni svjetonazor formirao je i višegodišnji život u Japanu u djetinjstvu, uključujući i boravak u logoru u kojem si je njezin otac pred zapovjednicima demonstrativno odsjekao prst. Njezini stavovi i razmišljanja promišljeni su i lucidni, makar se iz nekih riječi mogu naslutiti i natruhe kulturnog kolonijalizma, primjerice kada govori o plemenitim, iskonskim i čistim pripadnicima afričkih plemena koji se u vrijeme njezine mladosti još nisu bili susreli s civilizacijom.

Teške i provokativne životne priče

Među inozemnim autori(ca)ma koji su na festivalu predstavili hrvatska izdanja svojih knjiga izdvojili su se japanska književnica Hiroko Oyamada te turski pisac armenskog podrijetla i predsjednik Međunarodnog P.E.N. centra Burhan Sönmez. Rođena u Hirošimi, gdje je diplomirala japansku književnost, Hiroko Oyamada je na Sa(n)jmu predstavila svoj debitantski roman Tvornica, za koji je osvojila prestižne japanske literarne nagrade Shincho i Oda Sakunosuke. U njemu pripovijeda storiju o troje radnika u jednoj japanskoj tvornici, koja je dijelom temeljena i na njezinu osobnom iskustvu. Profilirajući likove mlade žene, njezina brata i još jednog čovjeka, autorica predočava anksioznost i depresivnost njihovih poslova, što je i sama doživjela i zbog čega je naposljetku dala otkaz. Radi to vrlo učinkovito, sugestivno i slikovito, na način zbog kojeg je europska i zapadna kritika uspoređuju s Kafkom i Gogoljem, dok ona sama kao autora koji je možda i najviše utjecao na nju vidi japanskog književnika, pisca i dramatičara Kôbôa Abea.

Romani Burhana Sönmeza prevedeni su na više od 40 jezika, a on se u njima, pa tako i u na Sa(n)jmu predstavljenom romanu Kamen i sjena, bavi kompleksnim pitanjima identiteta, društvenih odnosa, politike, ideologije i aktivizma, s osloncem na tradiciju pripovjedne kurdske književnosti i na put koji ga je, nakon teškog ranjavanja od strane turske policije, odveo do egzila u Velikoj Britaniji. Sönmez je beskompromisan i dosljedan kritičar svake nepravde i bezakonja, a prema vlastitim riječima i kao pisca i kao čovjeka presudno ga je oblikovao dolazak u Istanbul nakon djetinjstva u malom kurdskom selu, te je tom gradu posvetio svoj hvaljeni roman Istanbul, Istanbul.

Izvrsni hrvatski romani

Iznimno posjećene i zanimljive promocije na festivalu doživjeli su i romani U kući i u vrtu bilo je mnogo cvijeća Gabrijele Rukelj Kraškovič i Sunčanik Damira Karakaša. Vokacijom slikarica, Gabrijela Rukelj Kraškovič je u hrabroj i nimalo kalkulantskoj autobiografskoj prozi stvorila sjajno komponirano, razoružavajuće autorefleksivno, detaljima iznimno bogato i bojama koje intenzivno opisuje impregnirano djelo koje čitatelje osvaja i stilom, toponimima iz popularne kulture te (auto)ironijom i jednom vrstom cinizma. Karakašev tekst očekivano je gust, slojevit i iznimno sugestivan, s pričom o djedu i unuku koji hodaju šumom i tragaju za vragom. Autor u neformalnom razgovoru kaže da je to varijacija Sedmog pečata Ingmara Bergmana, izvedena na njegov način, ali budući da je on veliki ljubitelj aktualnog nobelovca Lászlóa Krasznahorkaija, takva priča neizbježno asocira i na njega, dijelom i iz razloga što su Karakaševe rečenice u romanu dulje od uobičajenih, a Krasznahorkai je poznat i po dugim rečenicama. Središnji motiv romana opet je zlo, u čovjeku, odnosno u svakom od nas, a i ovdje je važna šuma, kao primjerice u piščevim djelima Sjećanje šume i Proslava, na što autor odgovara da jako voli drveće i šumu, te da često razgovara s drvećem.

I ove je godine važan segment festivala bio program Histrokozmos, u sklopu kojeg je predstavljena i monografija Kapi kamena: Leksikon ljepote Šibensko-kninske županije. Djelo koje je uredio Krešimir Šakić, s fotografijama Igora Tomljenovića, koje se mogu pogledati na izložbi otvorenoj u Galeriji Cvajner, i popratnim tekstovima Emira Imamovića Pirkea, čitatelje upoznaje s ljepotama središnje Dalmacije, čija škrta zemlja čuva svoje blago i čija se sudbina i danas nerijetko piše na „tvrdoj stini“.

Umjetnost i hedonizam tako su i ove jeseni na Sa(n)jmu knjige u Istri pronašli skladan i zavodljiv zajednički jezik.